Makarska u mislima

U godinama koje sam ostavio za sobom malo je toga bilo trajno. Žene su prolazile kroz moj život, djeca odrastala, prijatelji se dolazili i odlazili, samo je jedno bila konstanta. Ona je bila moja prva ljubav i inspiracija, moja mladost i radost, želja i utjeha. Budila me jutrima glasnim akordima cvrčaka u ljetnoj omari i uspavljivala mekim šumom valova u vječitoj zavadi s kamenitim Svetim Petrom, svjetionikom koji joj ponosno čuva luku. Tumarajući njenim putevima, kaletama, plažama i boricima, prvi puta sam spoznao sebe i, mnogo, mnogo kasnije, spoznao da sam se zapravo tamo i ostavio; nigdje drugdje na ovom svijetu nisam bio tako svoj.

Ljetovao sam u Makarskoj od malih nogu. Prvo kod tetke, a kasnije gdje god, samo da sam tu. Zaljubio sam se u vitičaste padine Biokova koje se spuštaju u samo more. Šljunčane plaže duž čitave Makarske rivijere za mene su oduvijek bile mnogo više od tek nasumce porazbacanih kamenčića pod suncem. Čak 60 kilometara duž, možda najljepšeg dijela hrvatskog Jadrana, nižu se plaže gotovo dodirujući jedna drugu, pretvarajući morsku obalu u nisku bisera. Tako se nižu i malena primorska mjesta koja su se ujedinila pod imanom Makarska Rivijera; Brela, Baška Voda, Promajna, Bratuš, Krvavica, Makarska, Tučepi, Podgora, Drašnice, Igrane, Živogošće, Drvenik, Zaostrog, Mala Duba i Gradac.

Kada je 1959. godine Jadranska magistrala prošla uz ova mjesta, život ljudi znatno se promijenio. Nekad su se bavili ribarstvom i poljoprivredom, a otad turizam u punom zamahu pohodi ovaj kraj.

Gledao sam kako mir zlatnih plaža postepeno zauzimaju ležaljke i suncobrani, potom i tobogani, barovi te kojekava čuda od jetskija, parasailinga i koješta. Odnekud su se i zmajari i paraglajderi počeli spuštati s Biokova. Znam, teško je odoljeti 1762 metra visokom Svetom Juri, prekrasnom vrhuncu moćne planine u čijiem krilu spava čitava rivijera. To je treći vrh po visini u Hrvatskoj, ali i jedna od najhladnijih točaka u zemlji gdje je prosječna temperatura 4C. A podno planine mediteranski raj okupan suncem dulje od 2700 sati u godini s ljetnim temperaturama kopna od 27C i mora od 20C.

Znatiželjnici, namjernici, planinari, lovci i bovivani spakirali su teške kofere i naprtnjače te nošeni intrigom i privučeni ljepotom stizali u Makarsku. A ona ih je dočekivala poput kraljice, pomalo stidljiva, krijući sitne uvalice i plaže, makadame i puteljke, čuvajući tradiciju podbiokovskih sela do dana današnjega. Godine 1981. područje Biokova proglašeno je Parkom prirode, a naselja na padinama Velikog Brdo, Puharići, Kotišina i Makar, otkud je čitav ovaj kraj i naseljen, očuvali su jedinstven autohton izgled i tradiciju. Endemsko samoniklo bilje, vrtače, gromače i drugi krški oblici privlače brojne turiste čiji se minibusevi uspinju strmim puteljcima do vrha, otkud se čak i Italija vidi kad je sasvim vedro. Ponad sela Kotišina koje se diči svojim zidinama iz 17. stoljeća nalazi se i Botanički vrt okružen stazama pogodnim i za bicikliste. Crkvice i svetišta razasuti po Biokovu, od kojih mnogi datiraju još iz 14. stoljeća ili ranije, svjedočanstvo su čudnovatih puteva ljudske civilizacije. Makarska biskupija je bila jedna od najstarijih na ovim područjima te se spominje još na crkvenome saboru u antičkoj Saloni 4. svibnja 533. godine. Utjecaj klera na život stanovništva i grada je značajann; Makarska je kroz povijest bila kulturno središte, te je i danas središte te prekrasne rivijere. Godine 1963. utemeljen je malakološki muzej - muzej franjevačkog samostana u kojem se nalazi atraktivan postav morskih puževa i školjkaša Jadrana i čitavog svijeta s preko 3000 primjeraka.

Kada je 1981. izgrađen hotel Meteor, zlatno doba makarskog turizma doseže svoj vrhunac. Turistička ponuda je tako bila upotpunjena s velikim brojem ležajeva u hotelskom i u privatnom aranžmanu, gastronomija hvata zalet nižući restorane na terasama uz more, a sportsko-rekreacijskih sadržaja ne manjka, uključujući i one ekstremne sportove poput zmajarenja, paraglajdinga, ronjenja, sportova na vodi i drugo. Makarska je tada bila ‘meka’ hrvatskog turizma, atraktivnija od Dubrovnika, a za mene je to i danas. Grad se izgradio. Danas ima tek nešto manje od 14000 stanovnika, uglavnom orijentiranih na uslužne djelatnosti, prvenstveno turizam. Smještajni kapaciteti su ogromni, napose u privatnom sektoru. Apartmani i sobe dostupni su svačijem džepu, stoga ne čudi šarolikost gostiju i veliki broj mladih u potrazi za ludom zabavom kakva je u Makarskoj i okolnim mjestima već tradicija. Makarska i jest grad mladih. Kada svježi povjetarac s Biokova u predvečerje zagrli makarske kale i trgove, grad se zove avantura. Živopisni barovi u gradu i na plaži, restorani i konobe, te disko klubovi za svačiji ukus, ne zatvaraju svoja vrata čitavu noć. Tradicionalne fešte poput ‘ribarskih noći’, ‘noći kalelarge’ te brojne kulturne manifestacije i koncerti samo su dio raskošnih toplih makarskih noći gdje zabava zapravo nikad ni ne prestaje.
U Makarskoj i ja sam mlad, nikada nisam ni prestao biti onim mladićem tako punim i željnim života. Ona je moja ljubav i inspiracija, moja mladost i radost, želja i utjeha. Budi me jutrima glasnim akordima cvrčaka u letnoj omari i uspavljuje mekim šumom valova u vječitoj zavadi s dva poluotoka koji čuvaju luku. Osejava i Sveti Petar, dva zelena poluotočića na samom ulazu u luku kao da širokim zagrljajem dočekuju putnike, upravo onako kako makarske vedute i ljudi širokog osmjeha dočekuju svoje goste.

Autor: Antonio Predobrić za Apartmanija.hr